Tunis je peti na svijetu po izvozu fosfata. Otpad iz ove proizvodnje je otrovan i lagano radioaktivan, a tvornica u Gabesu svakog dana pusti 13.000 tona ovog otpada u more.

Tunis nije pretjerano bogat sirovinama, ali ova sjevernoafrička zemlja je peti najveći izvoznik fosfata u svijetu. Njegova kemijska industrija između ostalog proizvodi i fosfornu kiselinu. Ona se koristi za proizvodnji gnojiva, ali i za konzerviranje živežnih namirnica ili dodavanje okusa u osvježavajućim pićima. Otpad od ove proizvodnje je otrovan i lagano radioaktivan, a državna tvornica u obalnom gradu Gabesu svakog dana pusti 13.000 tona ovog otpada u more.

Gabes je grad sa 150.000 stanovnika na obali, na jugu Tunisa ali o idili u njemu ne može biti ni riječi. Njegovo ime je u međuvremenu postalo sinonimom za jedan od najvećih ekoloških skandala u Sredozemlju. zrakom se širi prodorni smrad amonijaka, u njegovom kanalu “kuha” gusta crna tekućina – i ulijeva se izravno u more.

“Prije je tu uvijek bilo ribe za večeru, nakon što bi seljaci izorali polja, jer more je bilo toliko blizu da je naplavljivalo ribe po poljima. Kad sam bio mali, plivao sam u moru zajedno s ribama i škampima.” Tako priča Mondher, koji radi kao njegovatelj u bolnici i koji je odrastao u oazi Šat Esalamu, u predgrađu Gabesa. Da se neka oaza nalazi izravno kod mora, to je u Tunisu jedinstveno. Ali početkom sedamdesetih godina tunežanska je kemijska industrija u Gabesu izgradila tvornicu Groupe Chimique Tunisien i od tada u ovoj se oazi sve promijenilo. A ako je nakon toga more uopće nešto i naplavljivalo po obali, onda su to uglavnom bile mrtve ribe ili kornjače koje su uginule u mukama.

U tvornici koja se nalazi u blizini pod vedrim nebom uzdižu se nekoliko metara visoke nakupine fosfata. Njih dovoze iz rudarske regije u unutrašnjosti zemlje da bi ih u Gabesu preradili i potom otpremali na destinacije po cijelom svijetu. Nuredin Trabelsi je šef odjela za ekološka pitanja tuniske kemijske industrije. On pokušava promicati projekte koji umanjuju ekološku štetu.

“Imamo problema sa zagađivanjem okoliša, to ne možemo opovrgavati. Već prije nekoliko godina, još prije revolucije, napravili smo plan kako u tom smislu modernizirati ovu tvornicu. Ali to su složeni projekti. A tu je potrebna i politička volja. Kad smo pronašli rješenje, političari nam nisu dali zeleno svjetlo i onda je sve opet zanemareno. Sad postoji volja. I ovu priliku ne smijemo propustiti”, kaže Nuredin Trabelsi.

Sada bi trebalo otrovno vapno pohranjivati ispod zemlje na lokaciji 25 kilometara udaljenoj od tvornice, tako da ovaj projekt ne ugrožava prirodu. Ali sad su se pobunili stanovnici jednog obližnjeg sela. Oni se boje da će problem samo biti preseljen na drugu lokaciju. Jer ukoliko otpad prije skladištenja ne bude očišćen, ovi bi seljani mogli postati novim žrtvama otrovnih tvari i radioaktivnosti.

Za kompletan projekt treba 200 milijuna eura, koje kemijska industrija nema. Tjednima i mjesecima su radnici tamo štrajkali tražeći bolje uvjete rada i tako je proizvodnja bila obustavljena. Važni kupci su u međuvremenu potražili nove dostavljače. Za brigu o okolišu nitko nema novaca. Trabelsi se nada da bi mogla pomoći Europska banka za razvoj.

Izvor: ekologija.rs

Priredio: Nikolić Stefan

Na bivšoj deponiji smeća u Boljevcima Milenko Milinković sagradio je kuću u kojoj je uspeo da iskoristi energiju Sunca i za zagrevanje i za akumuliranje toplote, a istovremeno je smanjio i gubitke toplote.

Milinković se za sunčevu energiju i njenu širu upotrebu zainteresovao posle pročitane jedne rečenice Nikole Tesle: „Energija fosilnih goriva samo je flaširana energija Sunca“.

Tragajući za mogućnostima štedljive i efikasne gradnje, posle elektrotehnike diplomirao je i atomsku fiziku i prvu kuću u obliku polulopte sagradio još pre 32 godine.

„Shvatio sam da priroda ne poznaje kockaste oblike, a mi uporno gradimo takve kuće koje samo zbog oblika gube više od 20 odsto energije. Gradeći kuću u kojoj sada sedimo uspeo sam da iskoristim i energiju Sunca za zagrevanje i za akumuliranje toplote, a istovremeno smanjio gubitke toplote tako što je kuća ukopana“, objašnjava nam domaćin.

Naš sagovornik je, odlučujući se za izgradnju ovakve kuće, sebi zadao da obezbedi minimalne gubitke toplote, maksimalni zahvat sunčeve energije i njenu akumulaciju za vreme kada Sunca nema. Zadatak broj jedan rešio je sfernim oblikom, ali to nije sve. Ovaj nadareni čovek koji se okitio brojnim svetskim priznanjima za inovacije, koristi specifične tehnike izgradnje koje omogućavaju značajnu uštedu energije. Njegovoj kući od 500 kvadrata potrebno je svega 20 kilovat-sati godišnje za zagrevanje, dok bi prosečnoj kući u Srbiji te veličine trebalo oko deset puta više kilovat-sati.

„Kuća je rađena u tehnici ferocementa, a to je tankoslojni sitnozrni beton – preteča armiranog betona. Reč je o cementnom malteru koji se umesto betonskim železom armira rabic mrežama i tako se dobija kompozitni materijal koji sadrži osobine betona na savijanje i osobine železa na razvlačenje. Postaje elastičan i ja sam shvatio da ako podnosi dinamička opterećenja čamca, onda podnosi i statička opterećenja u građevinarstvu“, objašnjava Milinković, koji je u Zavodu za intelektualnu svojinu upisan kao autor gradnje ovom tehnikom.

Izvor: www.ekologija.rs

Priredio: Nikolić Stefan

Plan proizvođača Solarnog impulsa (Solar Impulse), letilice koju pokreće sunčeva energija, je da prelete preko SAD u pet etapa. Očekuju da će na taj način malo zainteresovati javnost za čiste tehnologije. Na poslednjoj etapi misije – između Vašingtona i Njujorka – letelicom će pilotirati koosnivač projekta Andre Boršberg.

6.juna 2012.godine, Solar impulse je postao prvi avion koji pokreće sunčeva energija koji je uspeo da završi međukontinentalni let od Madrida do Rabata u Maroku. Svaka etapa ovog rekordnog putovanja se sastojala od otprilike 800 kilometara a avion je leteo prosečnom brzinom od 70km/h.

Izvor: www.ekologija.rs

Priredio: Nikolić Stefan